Slikarsko djelovanje Zorana Trninića zasniva se na dvije pretpostavke – svijesti o tradiciji modernističkog slikarstva i želji za komunikacijom s publikom. U uvjetima suvremenog, uglavnom tehnološki definiranog, komunikacijskog „globalnog sela“ ovakva se vjera u jedan tradicionalni medij čini dobrodošlim korektivom masovnoj prisutnosti slike kao informacije. Jer, tehnikom pa i mjestom komuniciranja ovo je slikarstvo izraz povratka povjerenja ruci, odnosno tradicionalnim, možemo li reći – mehaničkim, sredstvima stvaranja. Drugim riječima, Zoran nastoji afirmirati ideju o unikatu u vremenima kojima gospodari serija.

Koliko u tome uspijeva, u kolikoj je mjeri u takvom svome poimanju svijeta našao izvoran likovni „jezik“, o tome će prosudbu, kao i uvijek, dati vrijeme. No već sada se, iz povjesničarskog motrišta, može ustvrditi kako se formalne kvalitete njegova slikarstva nedvosmisleno smještaju na crtu tradicije hrvatskog moderniteta, poglavito kubističkih tendencija tridesetih godina. Bilo da je riječ o Zoranovim urbanim vedutama ili pak ženskim figurama u prostoru, očito je da autor na jednaki način predstavlja fizičke činjenice.

Gledajući motive kao sustav geometriziranih formi daje im osobeni pečat, stvaranjem optičke podloge za senzaciju doživljaja. Takav rezultat, moglo bi se zaključiti, nije bez komunikacijskih potencijala čak i u smislu propagandne ilustracije. A naposlijetku, recimo i to, riječ je o djelima koja možda i nesvjesno jesu u trendu globalnog vizualnog povratka iskustvima modernizma tridesetih godina.

​

Feđa Vukić, sc. dr.

profesor dizajna na Arhitektonskom fakultetu Zagreb i likovni kritičar povodom samostalne izložbe u prostoru Cratia osiguranja u Samoboru, 1996. godine